Drevne bjeloruske kneževine su postupno ulazile u sastav nove države nakon pripajanja Navagrudku okolnih zemalja pod upravom Mindovga. Sve one su bile zainteresirane za utvrđivanje državne vlasti, što je davalo sigurnu zaštitu od neprijatelja i mogućnost mirno sе baviti zemljoradnjom, trgovinom i zanatstvom.
Vrijeme vladavine Vitenisa ujedno je i kraj razdoblja privremenog opadanja moći kneževine.
Za vrijeme vladavine Gediminasa skoro sve bjeloruske zemlje su ušle u sastav VKL-a. Istovremeno se počelo sa pozajmljivanjem prvih elemenata zapadnoeuropske kulture.
Za vrijeme vladavine Algirdasa bjeloruske zemlje su zauzele centralno mjesto u državi, a teritorija Velike Kneževine Litve se povećala više nego dvaput. Državni jezik je bio bjeloruski.
Od najznačajnijih dešavanja za vrijeme vladavine Vladislava II. Jagelo izdvajaju se pokrštenje Litve i bitka kod Tannenberga 1410. godine, koja je stavila točku na ekspanziju njemačkih vitezova.
Za vrijeme vladavine Vitolda Velika Kneževina Litva je dostigla najveću moć i veličinu: od Pskova do Crnog mora i od Oke i Kurska do Galicije. VKL se pretvorila u najmoćniju državu Centralne i Istočne Europe.
Tadašnju Bjelorusiju su putnici iz Zapadne Europe nazivali »zemljom dvoraca«. U ovom razdoblju su izgrađeni veliki dvorci u Navagrudku, Krevu, Lidi, Vitebsku, Mednikaju, Trakaju.
Velika Kneževina Litva je postala primjer države, u kojoj je bila moguća miroljubiva koegzistencija različitih naroda i religija, što je doprinosilo visokom razvoju kulture. Razdoblje 16. — poč. 17. stoljeća se u povijesti zemlje zove »zlatno doba«.
Bitka kod Orše je postala jedna od najvećih u Europi u 16. stoljeću. Svi osvojeni gradovi su bili oslobođeni. Istovremeno se počeo rušiti tajni savez Moskovije i europskih država protiv VKL-a.
Bjeloruski gradovi su u to vrijeme svojim izgledom i organizacijom života ličili na gradove Europe. Na istok od Bjelorusije, gdje je još uvijek vladao feudalni sustav, nije postojalo Magdeburško pravo. VKL je postala istočna predstraža Renesanse.
Poljsko-Litavska Unija je postala konfederacija Poljske i VKL-a, što nije prekinulo postojanje dviju država.
Treći Ustav je postao najnapredniji i najsavršeniji pravni akt Europe tog vremena. Ustav je zakonski utvrdio ideju religiozne tolerancije i branio prava svih stanovnika neovisno od njihove vjeroispovijesti.
Suvremenici su nazvali rat 1654. godine »krvavom poplavom«. Generalno je cijelo stoljeće prošlo u neprestanim ratovima.
Za vrijeme vladavine Ivana Sobjeskog Poljsko-Litavska Unija je doživjela svoj posljednji uspon.
Sve je izglednije bilo da će oslabljena Poljsko-Litavska Unija uskoro pripasti Ruskoj imperiji. Petar I. je postigao smanjenje državne vojske koja nije smjela premašiti 24 tisuće vojnika. Istodobno su vojske najbližih susjednih država bile nekoliko desetaka puta veće.
Godine 1795. Stanislav II. August Poniatowski, kralj Poljske i veliki knez Litve, pod pritiskom se odrekao prijestolja u korist ruske carice Katarine II. Federativna Poljsko-Litavska Unija i obje zemlje u njenom sastavu — Kraljevina Poljska i Velika Kneževina Litva — prestale su postojati.
Bjelorusija je postala topovsko meso i buferna država za rješavanje vojnih pitanja. Rat s Napoleonom je Bjelorusiji koštao svakog četvrtog stanovnika.
Bjeloruskim gradovima su oduzeti stari grbovi, i ukinuto je Magdeburško pravo.
Ustanak 1863. godine je bio jedan od rijetkih primjera u povijesti 19. stoljeća, kada se mala grupa naoružanih ljudi pobunila protiv ogromne imperije braneći svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo.
U uvjetima faktičke zabrane tiska na bjeloruskom jeziku do 1905. godine, u razvoju nove bjeloruske književnosti su bitno mjesto zauzimale necenzurirane publikacije u drugim zemljama.
Privremeno ujedinjenje u cilju centralizacije vlasti lokalnih Sovjeta.
BNR nije dobila podršku širokih narodnih masa. Bila je stvorena u vrlo nepogodnim uvjetima i postojala je pod okupacijskim režimom koji je bio protiv nacionalnih težnji i organa vlasti proglašene države.
Uspon nacionalno-oslobodilačkog pokreta u Bjelorusiji, proglašenje BNR i djelatnost njezinih upravnih organa su potaknuli vladu boljševika formalno priznati pravo bjeloruskog naroda na samoopredeljenje i nacionalnu državnost.
Litbel je bio stvoren kao buferna država između RSFSR i Poljske, trajala je nekoliko mjeseci.
U ljeto 1920. godine na istočnoj teritoriju Bjelorusije uspostavljena je sovjetska vlast. 31. srpnja 1920. godine na kongresu predstavnika komunističke partije Litve i Bjelorusije, sovjetskih i sindikalnih organizacija Minska i Minske gubernije usvojena je Deklaracija o proglašenju neovisnosti Sovjetske Socijalističke Republike Bjelorusije.
U ovo vrijeme se propagira ideja da u Bjelorusiji djeluje anti-sovjetska ilegala, nacionalno-fašistička organizacija, na čelu koje su bili šefovi republike N.Gikalo, A. Červjakov, N. Goloded. Kao rezultat toga represirano je 99 prvih tajnika rejonskih komiteta KP(b)B od 101 rejonskog komiteta, koji su tada postojali na teritoriju Bjeloruske SSR.
Za vrijeme rata je spaljeno i uništeno 209 gradova i rejonskih centara, 9.200 sela. Poginuo je svaki treći stanovnik.
Liberalizacija za vrijeme vladavine Hruščova. Demokratizacija društvenog života, rehabilitirano je više žrtava represija.
Sredinom 1980-tih godina je počeo proces reformiranja političkog sustava, demokratizacije društva, državne izgradnje; počeo se formirati višestranački sustav.
